Tvrdjava

You are currently viewing Tvrdjava

O romanu:

Svaki put kada me zapanji ponasanje ljudi ja pomislim na nase sjajne (a moje omiljene) pisce poput Isidore Sekulic, Ive Andrica i Mese Selimovica, koji su u svojim jedinstvenim djelima mnogo pisali o ljudskoj prirodi. Zasto da se cudim, govorim samoj sebi, kada je Selimovicev savremeni covjek iz 17-og vijeka ostao nepromijenjen do dana danasnjeg? Vrijeme prolazi – mi ostajemo isti.

Zamislite kako bi bilo divno kada bi se svaki covjek radjao sa uputstvom za upotrebu. Zivot bi bio neuporedivo ljepsi jer bi znali kako trebamo postupati jedni sa drugima. Nazalost, covjek je po prirodi nepredvidivi i hiroviti oportunista koji je cesto i nasilan. On, u zelji da ostvari svoje ciljeve, nemilosrdno gazi druge ljude. To nije nista novo. Sekspir, kao i mnogi prije njega, pisao je o covjeku koji iz strasti, ljubavi ili osvete laze i ubija. Trebamo, dakle, citati knjige kako bi bolje upoznali sebe. Mi imamo izbor: Mozemo uciti na sopstvenim ili tudjim greskama. Najbolje je, ipak, uciti iz knjiga.  Jedna takva knjiga koja moze da nam posluzi kao putokaz ili savjetnik je Tvrdjava Mese Selimovica.

Tvrdjava je politicki, psiholoski i ljubavni roman prije svega. On se bavim mnogim pitanjima i temama kao sto su ljubav i mrznja. Tvrdjava je prica o savremenom covjeku – covjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. Tvrdjava je istovremeno i prica o proslosti i buducnosti, dakle: ovo je prica o NAMA.

Glavni lik / protagonista

Ahmet Sabo je obican covjek, pjesnik, posmatrac i neko ko, ni u strahu od smrti, ne odstupa od svojih moralnih ubjedjenja.

Radnja se odvija u vrijeme poslije Hocinske bitke koja se dogodila 1621 godine. Sabo se pojavljuje kao lik istraumiran i zauvijek promijenjen ratom. On iz svoje perspektive nekadasnjeg ratnika, a sadasnjeg siromasnog, zaljubljenog i postenog covjeka, posmatra svu besmisao koja ga okruzuje a koju i moderan covjek lako uocava ukoliko bolje pogleda oko sebe. On vidi korumpirane oportuniste i uplasene, obicne ljude koji pod pritiskom vlasti, mrznje ili ljubavi, ugnjetavaju druge i pristaju na laz, prevaru i nepravdu. 

Tvrdjava kao simbol

Tvrdjava, kao metafora, predstavlja simbol zajednistva i cjeline ali i neprijateljske, mocne sile kojoj posten covjek, uprkos svim svojim naporima, cesto ne moze da se suprostavi. Tvrdjava je sve: covjek, porodica, ljubav, mrznja, vjera, tajna, prijateljstvo, drustvo, drzava i na kraju – vlast. Sve je tvrdjava i kao tvrdjava sve stoji na udaru i moze da padne pod pritiskom. 

Sabo, moralan covjek koji vjeruje u ljubav i prijateljstvo i cvrsto slijedi svoja ubjedjenja, prikazan je kao neko ko je u konstantnom sukobu sa vlascu, ljudima koji ga okruzuju, pa i samim sobom. On se neprekidno sukobljava jer ne uspjeva da se slozi sa besmislenim pravilima koja mu namecu drustvo i vlast. Sabo, kao tvrdjava, stoji na udaru i svjedoci nasilju. Njegova ljubav sa Tijanom takodje predstavlja tvrdjavu. Ta ljubav je njegovo utociste. Svaki put kada se nadje na udaru jacih sila, Sabo bjezi u svoje (ljubavno) skloniste. Samo u toj ljubavi on se osjeca sigurnim i samo tu moze biti ono sto stvarno jeste.

Osman predstavlja neosvojivu tvrdjavu koja ne pada pod pritiskom vlasti. On do kraja romana ostaje covjek hladnog i ubojitog pogleda koji, uspjesno krijuci svoje tajne i emocije, sprovodi svoje planove do kraja. 

Za razliku od njega, Sehaga Soco predstavlja tvrdjavu koja mozda ipak pada pod pritiskom ljubavi prema svom narodu. Od pocetka Sehaga ispoljava bijes i mrznju prema vlastima i uopste prezir prema svijetu u kojem zivi. On se, zasljepljen svojom licnom tragedijom i nezadovoljstvom, poigrava ljudskom sudbinom, zivotom i smrcu. On prvobitno ostavlja utisak neosvojive tvrdjave i sile kojoj niko ne moze da se odupre. Ipak, na kraju romana, Sehaga umire ostavljajuci nas u uvjerenju ili nadi da je njegova tvrdjava mrznje i osvete ipak pala. 

Serdar Avdaga predstavlja tvrdjavu za sebe. On je, kao Zaver iz Igoovog romana Jadnici, opsednut istjerivanjem pravde. Braneci svoja uvjerenja (do smrti), on ostaje neosvojiva tvrdjava do kraja romana. 

Borba sa rezimom

Kao pojedinac koji se suprostavlja visoj sili, ma koliko nepravedna ona bila, Sabo je od samog pocetka osudjen na neprestanu borbu. Uprkos svojoj slabosti, kao i snazi svojih neprijatelja, on prkosi rezimu i pruza otpor nepravdi, ljudskoj pohlepi i opstem zlu. On saosjeca sa drugim ljudima i staje na stranu pravde cak i onda kada to ide njemu na stetu, jer on ne zeli i ne umije drugacije. 

On kaze: “Ako ga ne izdam, unisticu sebe; ako ga unistim, izdacu sebe.” 

U svijetu gdje lukavstvo dominira a znanje se ne cijeni, Selimovic, tj: Sabo, nas pita: “Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?”

U drustvu u kojem vladaju sila, strah, korupcija i osveta, biti drugaciji i isticati se svojim znanjem i postenjem – znaci biti osudjen na propast. U razgovoru sa Mula Ibrahimom, Sabo ga pita: “Sta bi prvo savjetovao covjeku kome zelis dobro?”

Mula Ibrahim mu odgovara “Da se sa svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini.” Jos na pocetku romana Selimovic nagovjestava da svako prkosenje i suprostavljanje rezimu vodi u propast. 

Od pocetka Sabo se bori protiv rezima, ali na kraju price on ipak uspijeva da uspostavi ravnotezu i prihvati drustvo u kojem zivi. Prihvata posao ucitelja i bira ljubav umjesto mrznje. Ovo je ujedno i poruka romana: prihvatiti ljubav umjesto mrznje kao jedini nacin da pronadjemo unutrasnji mir i ucinimo zivot podnosljivim. 

Sabo je junak koji odudara od svojih sunarodnika. Misljenjem i djelom on je drugaciji, vjecito na vjetrometini i tema zlim jezicima. Kao takav, on ne ispasta samo za svoje greske, vec i za pogreske drugih ljudi (npr: kada pokusava spasiti Ramiza od smrti).

On brani svoju tvrdjavu i sve ono sto ona predstavlja (ljubav, uvjerenje, princip, prijateljstvo, itd.) U toj borbi tj: zelji da se izoluje od ostatka drustva i posveti samo svom zivotu, on cesto biva uvucen u probleme koji ga se ne ticu. U pokusaju da spase Ramiza od sigurne smrti, Sabo ulazi u igru sa mnogo jacim i opasnijim ljudima. 
Oni, ubice i lopovi, za Sabu su “strasila”. 

On kaze: “Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj sumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strasnim ocima.” 

Mozemo li ciniti dobro a da u isto vrijeme ne cinimo zlo?

Jedno od pitanja koje se ponavlja u romanu je: “Zar bez nasilja nema ni dobra?”
Bez nasilja ne bi bilo ni Ramizovog spasenja. 

“Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!” pita se Sabo, “a cinim zlo i kad nista ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono sto bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato sto zivim,jer ne znam kako da zivim.”

Sabo, moralno cist i posten mladic, dozivljava Ramizovu kaznu i Avdijinu tragicnu smrt kao propast jednog drustva. Za razliku od njega, Osman vidi Avdijinu smrt kao incident koji se morao desiti. “Da nisi otisao ti, otisao bi drugi”, Osman mu savjetuje, dodajuci “Samo je jedan mrtav [i] desilo se”.

Porodica kao tvrdjava i zivot kao borba

Sabo bi se najradije sklonio od zakona (od Sultana kojeg Mula Ibrahim naziva “silom teze” koja narod “drzi na okupu”) i zivjeo bi sa Tijanom u slobodi – uzimajuci za svoju porodicu samo onoliko koliko on smatra potrebnim. 

“Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza, i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu, samo sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema vise zlocudne sile koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili tresnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod nasem djetetu koje ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat vise ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekoga da udaris, nogom ili sakom, u prolazu, a mozda bi vise pozelio da ga upitas za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nesto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednog letecem djaku na brzinu saopstio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitas li zapamtio, a mozda i nikad vise, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom sto znam, nizasto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.”

Ovdje Selimovic poredi zivot sa ruznim zivotnim puzanjem. Zivot u strahu je puzanje, dakle – neprekidno ponizavanje. Rat je besmislen. Umjesto rata, Selimovic predlaze prijateljstvo. Prijateljstvo je jedna od glavnih tema ovog romana. 

Sabo ponosno i tvrdoglavo brani svoje principe, ali pod teretom ljubavi prema Tijani i nerodjenom djetetu, spreman je na odredjena odricanja i zrtve. Zbog pritiska drustva on pristaje da se sastane sa uticajnim ljudima koje ne postuje i posmatra prezrivo jer zna da su tudjim radom i zaslugom stekli ime i imovinu. “A kakve cu rijeci naci za njih”, pita se on, jer oni ne govore njegovim jezikom. 

“Zaista nisam vise imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jos povratnik s Hocina, i pored zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da se nadamo necemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Jos su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teska tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji zivot. A sta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dusi. Sirotinja sam, ali prosjak nisam.”

Svi smo mi samo obicni smrtnici

Kao Sekspir, koji se u svojim psiho-dramama bavi analizom ljudskog karaktera, tako se i Selimovic, kroz lik Ahmeta Sabe, bavi pitanjima kao sto su:

a) Uticaj okoline na vlastitog sebe. 

b) Nasa sposobnost da igramo razlicite uloge u zavisnosti od okruzenja u kojem se nalazimo;

c) Nase postupanje u situacijama u kojima smo se nasli/ili u kojima se nalazimo, kao i analiziranje situacija u kojima se nismo nasli;

d) Nase unutrasnje drame, fantazije, strahovi,, snovi, itd.

U svojim dramama Sekspir govori o smrti i podsjeca nas da se od nje ne moze pobjeci. “Najgora je smrt a ona je neizbjezna” (slobodni prevod) 

(“The worst is death, and death will have his day”, Richard II). Smrt stize svakoga od nas. Ona je neumoljiva. U zanimljivom dijalogu izmedju Mula Ibrahima i Sehage, Selimovic, kao i Sekspir, podsjeca na neizbjeznu smrt koja nas sve ceka. Uporedjuje nas sa mravima ukazujuci na to koliko smo mali i nevazni u kosmosu. “Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas”, on pise i pita se “hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru”. Selimovic tj: Sehaga konstatuje: “Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne znamo, samo nas nece biti.”

Vlast kao sila – kao stijena

U svom romanu Tvrdjava, Selimovic nekoliko puta uporedjuje kamen/stijenu sa zakonom/silom i pita se da li je moguce uciniti dobro a da covjek, u isto vrijeme, ne ucini zlo. Sabo spasava Ramiza, ali u isto vrijeme nanosi zlo zeni kod koje je Ramiz stanovao. Kao i ranije, Sabo krivicu preuzima na sebe ali i ukazuje na nepravdu koja se nanosi nevinom. On kaze: “Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. I za njenu nesrecu sam ja kriv! Kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnozju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?”

Imamov brat takodje uporedjuje stijenu sa zakonom/silom. Kada ga Sabo pita da li je ljut sto su mu ubili neduznog brata koji je govorio istinu, covjek odgovara: “Boze sacuvaj! Zasto bi mrzio vlast? Odvalila se stijena i ubila covjeka. Mrzis li stijenu?”

Ovdje kao da se cuje sarkasticni glas pisca cijeg su brata takodje optuzili i pogubili zbog besmislenosti. Da li to Selimovic ukazuje na vlast-hladnu stijenu-kamen- silu protiv koje se covjek ne moze boriti ni srcem ni razumom ili nam govori da je vlast-kamen-sila koja se pod pritiskom ljudske noge (ili upornosti) ipak moze odroniti?

Poruka

Tvrdjava predstavlja konstantnu bitku izmedju ljubavi i mrznje. Osveta i mrznja, kao i ljubav, zivi generacijama. Ona ne nestaje. Ona se prenosi sa koljena na koljeno. Selimovic nas podsjeca da zivjeti moramo sa vjerom u jedno ili u drugo. 

Na kraju, Selimovic tj: Sabo se ipak odlucuje za ljubav. 

“Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot”, poruka je ovog romana.


Napisala Vedrana Vodopivec
februar, 2021