Slatki Zub

You are currently viewing Slatki Zub
Za psihički mir
Vitalnost i sreću
Moraćeš da nađeš
Sebi gajbu veću

Toga dana bio je neobično miran kao da je predosjećao naš dolazak. Za razliku od njega mi smo bili uzbuđeni. Znali smo da je susret neizbježan. Mjesto susreta nam je bilo nepoznato, ali nasa čelična volja nije. Odluka je bila donešena a mi nepokolobljivi. Toga dana, nestrpljivi, poletni i vođeni željom da kupimo ljubimca, uputili smo se u obližnju radnju da pronađemo našeg papagaja. Znali smo da se kući nećemo vratiti bez njega.

Bila sam u društvu svoga supruga i petogodišnje kćerke Sofije. Oni su, kao i svi nestrpljivi kupci, ubrzanim korakom uletjeli u radnju a ja sam ih, teturajući i sporim hodom, polako pratila. Tih dana, u već poodmakloj trudnoći, pažljivo sam zaobilazila ljude i pravila mjesta i sebi i njima kada god bih se našla u tjeskobnom prostoru. Bila sam jedna od onih trudnica sa ogromnim stomakom koja je, u svakoj manjoj prodavnici, podsjećala na bika u staklarskoj radnji. 

“Op, op, polako, samo polako. E, tako. Okolo. Nemojte oborititi kavez, gospođo”, ljubazno mi je davao koordinate prodavac dok je pridržavao ogromni kavez iz kojeg je glasno pozdravljala plavo-žuta ara. Ja sam se nervozno smješkala, onako kako se neke debeljuce smješkaju kada se nađu u centru pažnje i provlačila između kaveza, pogledom tražeći ono dvoje. 

Gdje li su se izgubili? Ah, eno ih. A eno i papagaja. Uh koliko ih je.

Sofija: “Ooooh kako su divni! Hoću ovog. I ovog. I ovog. Ovaj je tako sladak. Ova dva bi se super slagala. Vidi kako se vole!” ushićeno je zapažala naša Sofi. Tata se zadovoljno smješio.

Dobro je da su u kavezima, pomislila sam. Da su kojim slučajem na policama, moja kćerka bi najmanje pet stavila u korpu i pojurila prema kasi.  Shvativši da ne može sve da ih ponese kući, počela je pažljivo da bira. Razgovarali smo sa prodavcem, učili o papagajima i slušali savjete koje nam je davao ovaj simpatični mladić.

“Ovaj je dobar izbor. Ručno je hranjen, znate. Svi su ručno hranjeni.” naglašavao je momak.

A ja sam mislila da su mašinski hranjeni ili možda da sami sebi kuhaju, pomislila sam i nasmijala se sebi u bradu.

A onda je mladić otvorio kavez i pokazao na jednog mališana. “Dođi” pozvao ga je i ponudio mu ruku na koju se papagaj odmah popeo. Nije bio uplašen. Malen, ispršen, pernat i zelen, hrabro je stajao i posmatrao nas svojim okicama. Nije bilo potrebe ubjeđivati Sofiju. To je bilo to. To je bila ljubav na prvi pogled. 

“Kako ćes ga zvati?” upitao ju je mladić sa osmjehom vidjevši Sofijinu radost.

“Zvaću ga Slatki Zub!” odlučno je odgovorila Sofija i ponijela papagaja kući.

Mi smo se pogledali zbunjeno. Zašto baš “Slatki Zub” nikome nije bilo jasno, ali tako je Slatki Zub dobio ime i postao član naše porodice.

***

U ulozi pernatih roditelja svi smo bili pomalo zabrinuti. Pažljivo smo posmatrali našeg ljubimca i pitali se: Da li će da se privikne? Je li danas jeo? Što ćuti? Da nije bolestan? Smeta li mu šta? Plaši li ga zvuk usisivača? 

“Ovaj kavez nije dovoljno veliki”, izjavio je tata sljedećeg dana i pokazao na veliki kavez koji nam je prodavac preporučio i koji smo kupili istoga dana kada i Slatkog. 

“Kako misliš mali? Pa on tu samo spava. Danju nije u kavezu” prokomentarisala sam iznenađeno.

“Mali je. Ja ću naručiti bolji. Samo ti to prepusti meni”, rekao je. 

Nisam mnogo obraćala pažnju na njegove riječi. Kupi šta hoćeš, pomislila sam. Specijalni kavez je stvarno bio poručen istoga dana a već naredne sedmice stigla je i isporuka. Toga dana, neko je pozvonio na vrata i nekoliko nabildanih momaka unijelo je u kuću nesto nalik na ormar. Bila sam sigurna da je u pitanju greška.

“Ne, ne, mi imamo ptičicu, ovo je greška” rekla sam im ali oni su se samo nasmijali i otišli.

Otvorili smo paket u kojem je bio kavez i pred nama se pojavio metalni dvorac. Zbunjena, pogledom sam odmjerila našu dnevnu sobu i ona mi se učinila nestvarno malom. Gdje ćemo ovo staviti, upitala sam se.  Odjednom mi je sinulo: možda je tata planirao da izbacimo naš krevet pa da Slatkog preselimo u našu spavaću sobu? Pa da! Spavaćemo u dvorištu a Slatki će da se šepuri u našoj sobi.

“Šta si ovo kupio”, upitala sam supruga nakon sto sam došla sebi. “Je li ovo kavez za majmuna ili za pticu?”

 “Ništa ti ne brini” nervozno se smiješio moj suprug. “Sve sam isplanirao. Kavez nije tako veliki, kako ti se čini” uvjeravao me je.

“Pa ne čini mi se. VIDIM da je ogroman” zbunjeno sam tvrdila ne sklanjajući pogled sa metalne konstrukcije. Ovo je podsjećalo na ono: “Vjeruješ li ti meni ili svojim očima?!”

“Nista ti ne brini”, ponavljao je moj suprug. “Baš ovakav kavez mu je potreban. ON, znaš, mora da se razvija kako treba. Zamisli da ga stavimo u mali kavez – on bi poludio, jadan.  Ovaj mu je taman. Svako voli širinu.” Njegov glas je zvučao molećivo. Shvatila sam poruku – nije želio da se protivim toj besmislenoj kupovini jer je njemu i Sofiji bilo važno da Slatki dobije najljepši kavez u Kanadi. Pogledala sam u Sofiju. Ona je potvrdno klimala glavom, kao i uvijek kada bi tata nešto tvrdio. Njih dvoje su uvijek bili tim a ja nekakav protivnik koji je, pod pritiskom ljubavi, uvijek predavao bitku.

Svako voli širinu…pravilan razvoj…psihički razvoj….papagaja….odzvanjale su riječi moga muža u mojoj zbunjenoj glavi. A moj psihički razvoj? Odjednom se nešto uzjogunilo u meni. Kako ću ja psihički da se razvijam kada budem morala da preskačem metalni dvorac da dođem do balkona?  Zamišljala sam kako se, kao gorila, penjem uz metalne šipke u pokušaju da otvorim balkonski prozor dok mi se iz kaveza zlobno smješka Slatki. 

Je li moguće da će ovaj mali razviti kompleks niže vrijednosti ako dobije ključeve manjeg kaveza? Ako je tako, onda pola bivše Jugoslavije (sve one generacije koje odrastoše u 30 kvadrata) imaju psihičke poremećaje danas. Odjednom mi je sinula ideja: Čekaj! Pa možda je zato i došlo do rata! Pa da, odrastali u skučenom prostoru, oboljeli psihički pa zaratili. Zavrtila sam glavom da rastjeram misli.

Gledala sam protivnički tim zbunjenim pogledom neispavane trudnice i nervozno treptala. Nisam znala šta da kažem a onda se odjednom u meni prelomilo. Kao i uvijek u takvim situacijama odlučila sam da se, bez borbe, predam. 

“U redu! Neka vam bude! Eto vam kavez ali vi ćete ga čistiti. Neću ništa da znam”.

“Čistićemo. Hoćemo. Nista ti ne brini. On je naša briga” uvjeravali su ovo dvoje složno, zadovoljni što im je opet pošlo za rukom.

***

Dani su brzo prolazili. Slatki je sjedio u kavezu i mirno nas posmatrao svojim pitomim očima. Isprva sam se pravila da ga ne primjećujem a onda sam, nesvjesno, počela da mu se obraćam. Uostalom, on mi je bio jedino društvo. Suprug je dane provodio na poslu a Sofija u školi. 

“Dobro jutro, gospodine. Jesi li se lijepo raširio u tom kavezu?” upitala sam ga jednog jutra dok sam kuhala kafu. Nije reagovao a onda sam dodala nešto mekšim glasom:

“E moj Slatki. Ja ti sinoć nisam oka sklopila. Okreni se na jednu, pa na drugu stranu i tako cijelu noć. Vrtila sam se tako jutros do 5. Bole me leđa” žalila sam mu se kao najboljoj prijateljici a on je ćutke slušao. 

“A ti? Jesi li ti spavao? A da, ti ono stojeći. Nije mi jasno što, brate, ne legneš, što se ne ispružiš ko čovjek, ali dobro. Protiv prirode se ne može. Šta ćeš kad si se takav rodio? Nisi ti kriv. Nego, šta ćemo danas za ručak? ” nastavljala bih ja svoj monolog i radila po kući. 

Slatki je slušao a mene je radovalo što konačno imam sa kim da razgovaram.  Odjednom sam imala osjećaj da više nisam sama, prepuštena kućnim poslovima i onoj zamornoj tišini koja zvoni u ušima svake domaćice. Njegovo prisustvo mi je prijalo. 

Vrata od kaveza bila su uvijek otvorena ali kavezu nisam prilazila. Namjerno. Negdje u sebi plašila sam se ptice, ali nisam htjela da priznam ili kome kažem. Osjećala sam da su ptice nepredvidljive. Uznemiravao me je njihov klepet krila. Vjerovala sam da su u stanju napasti iz čista mira i zato sam ih se plašila.

Zamišljala sam scenu: ispraćam Sofiju i supruga i ostajem sama sa Slatkim. Ne sluteći šta me očekuje zaključavam stan i odlazim u kuhinju da spremim doručak. Onda iznenada čujem škripu kaveznih vrata koja se otvaraju. Pogledam prema kavezu i vidim Slatkog kako mi se zlobno smiješi, potom stavlja naočale za let, proteže i širi svoja krila i orlovski-spretno izlijeće iz svog kaveza pravo na mene – na moje oči! Nešto poput scene iz Hičkokovog filma Ptice. 

Stresla bih se svaki put od ovakvog razmišljanja. Zato sam kavez zaobilazila u širokom luku a Slatki je mirno stajao i posmatrao. Nije pokazivao znake ludila a meni je to bilo dovoljno da kavez držim otvorenim.

“Slušaj mali. Nemoj sad da mi skikneš od straha. Palim usisivač” rekla sam mu jednoga dana dok sam se spremala da usisam kuću. Uključila sam usisivač i on je zazujao. Zabrinuta, pogledala sam prema kavezu i umalo nisam presvisla od straha. Na moje zaprepaštenje kavez je bio prazan!

Gdje je??!!!! Usisaću ga! U panici sam ugasila usisivač. Nije se više ništa čulo. Kao lovac na čeki, sa puškom u ruci, stajala sam ja na sred sobe sa usisivačem u rukama i pogledom tražila papagaja po sobi. Onda sam čula šuštanje u kuhinji. Pogledala sam u tom pravcu i spazila Slatkog kako stoji pored šporeta. Mirno je posmatrao šta se dešava.

“Šta ćeš ti tu?!” uzviknula sam preplašeno. “Ulazi u kavez!“  

Ništa. 

“Ne budi bezobrazan nego lijepo idi u kavez. Hajde, kako si izašao, tako se i vrati. Hajde, hajde…” počela sam da ga nagovaram pokazujući rukama prema vratima kaveza.

Opet ništa.

Napravila sam nekoliko koraka prema kuhinji i zgrabila kuhinjske rukavice koje su se tu našle. Navukavši ih na ruke, pažljivo sam ispružila jednu ruku prema ptici i rekla mu: “Hajde penji se. Ja ću te odnijeti.”

Bezuspješno. Slatki je stajao kao ukopan. Nije čak ni ustuknuo pred rukavicom koja mu je bila ispod kljuna.

“Šta ti je” upitala sam ga, očajna, ljuteći se na sebe zbog svog kukavičluka i shvatajući da ću ipak morati da ga uzmem u ruke i odnesem u kavez.

“Hajde, penji se. Poslušaj. Nemoj biti tvrdoglava životinja” ubjeđivala sam ga. On je stajao nepomično i kao da je želio da ga uzmem u ruke – strpljivo čekao. 

Vidjevši da je moje nagovaranje uzaludno odlučno sam ispružila svoje ruke prema njemu i nježno ga dotakla rukavicama. Moj dodir kao da ga je prenuo iz najdubljeg sna. Zaklepetao je svojim malim krilima i poletjeo prema meni. Iznenađena, vrisnula sam, zatvorila oči i ukočila se. Možda je prošao i cijeli minut dok se nisam povratila iz šoka, a onda sam postala svjesna njegovog prisustva – njegove blizine. Stajao mi je na ramenu. 

Šta sada da radim, pitala sam se u panici. Da krenem prema kavezu?! Šta ako padne sa ramena?! 

Onda sam osjetila kako mi hoda po ramenu i ide prema vratu.

E sad će me priklat’, proletjelo mi je kroz glavu. Gotova sam! Ovako debela. Ovako trudna. Gotova sam!

Ali nije me priklao. Umjesto toga, nježno i pomalo nesigurno, hodao je po mom ramenu – prvo lijevo, pa desno, a onda sve do mog vrata gdje se, odjednom, zaustavio pronašavši zaklon iza moje kose. Otvorila sam jedno oko i nesigurnim korakom krenula prema kavezu. Došavši do kaveza pažljivo sam prinijela rame vratima. 

“Hajde, upadaj” zapovijedila sam mu strogim glasom.

Opet nije mrdao. 

“Hajde, ulazi. Nemoj me zezati. Moram da usisam.”

Ništa.

Sinula mi je ideja da pozovem supruga na posao i kažem mu da dođe kući i skine mi papagaja sa ramena, ali brzo sam se predomislila. Nekoliko trenutaka stajala sam tako u nedoumici a onda mi je nešto palo na pamet. 

“Dobro. Ja sada palim usisivač a ti kako hoćes” rekla sam mu i polako se sagnula. Uključila sam usisivač ali Slatki nije mrdao ispod moje kose. Onda sam krenula da usisavam. Pri svakom mom pokretu osjećala sam kako se sve čvršće drži za kragnu moje majice. Usisali smo zajedno a onda sam, umorna, sjela na krevet. Naslonivši se na jastuk odjednom sam osjetila kako je skočio sa mog ramena i prešao na naslon kreveta. Okrenula sam se, pogledala ga i glasno se nasmijala. 

“Tvrdoglav si kao magarac, a u stvari”, dodala sam nešto tiše, “ti si jedna beba, eto šta si. Tebi treba mama je li tako? Dođi.” Pružila sam ruku prema njemu i nježno ga pozvala sebi. On, naravno, opet nije poslušao a i meni je laknulo. Nisam bila spremna da se gledam oči u oči sa njim. Ipak, osjetila sam olakšanje i sreću jer mi je neobično godilo prisustvo tog pernatog mališana. 

Jedno vrijeme je nepomično stajao na krevetu a onda je sam odletio do kaveza gdje je proveo ostatak dana. 

Taj dan počelo je novo poglavlje u našim životima: poglavlje koje je iznjedrilo jednu sasvim novu i nama nepoznatu emociju – jedno sasvim iskreno i neobično prijateljstvo. 

Toga dana on i ja smo postali nerazdvojni. 

Od toga dana zajedno smo usisavali.

Napisala Vedrana Vodopivec
juni, 2021