Znate li plesti? Ne? Ni ja. Tačnije, ne baš. Bila sam tek djevojčica kada sam, posmatrajući moju baku kako plete čarape, upitala: “mogu li i ja da probam?” 

“Nemoj. Nije ovo za tebe. Idi, igraj se.”

“Ali hoću. Daj da probam.”

“Ne može. Nisu igle za djecu.”

“Ali daj da probam! Molim teeee!”

“Oooo, dobro! Na! Evo igle, evo pletivo. E vidiš sada, dobro me slušaj, namotaš pletivo na prst, ovako…”

I tako je počelo.  Tada, sa svojih 7 ili 8 godina, naučila sam kako da nanižem pletivo tj: očice na iglu. I uživala sam u pletenju, čitavih pola sata, a onda shvatila da je to ipak dosadan posao za jednu djevojčicu i odustala. Mnogo godina kasnije, u iščekivanju naše treće djevojčice, dobila sam želju da ispletem čarape i kapu za svoju bebu.  Nažalost, tu više nije bilo moje bake da me posavjetuje i nauči pletenju. Uzalud sam tražila pomoć od svoje majke i prijatelja.  Niko od njih nije znao plesti. Shvatila sam da mi ne preostaje ništa drugo nego da potražim savjet na Youtube.  I sasvim sigurno, na Youtube sam pronašla nekoliko divnih baka koje su svoje znanje i iskustvo nesebično dijelile sa ženama poput mene.  Provela sam sate pažljivo slušajući njihove savjete, ponešto zapisivajući u svesku i vježbajući pletenje.  I tog novembra 2018. godine,  isplela sam prve čarape i kapu za svoju bebu.  Pored toga naučila sam kako isplesti zvijezdu, pa su i čarapice i kapa bili ukrašeni tom neobičnom i lijepom mustrom.  O kako sam bila ponosna na svoj trud i zadovoljna svojim radom! I Deda Mrazu se svidjela moja “šara” pa je te godine, tačno na 31. decembar, pod jelkom ostavio nekoliko ručno rađenih kapa, čarapa i grijača za vrat.  I sve je bilo ukrašeno zvjezdicama!  Bili su to novogodišnji pokloni za svakog člana naše porodice.  Prvog januara 2019. godine svi Vodopivci krenuli su na sankanje a na njihovim glavama, dobro utopljenim u ručno pletene vunene kape, sijale su zvjezdice. 

Volim ručno pravljene poklone.  Svake godine podsjetim djecu da su najvrijedniji i najdraži oni pokloni koje sami napravimo.  Kolač, crtež, pjesma, priča, recitacija, ples, gluma – sasvim je nebitno.  To su pokloni koji se pamte i doživotno čuvaju u srcu.  Prošle godine naše djevojčice su nam poklonile ručno pravljene ukrase za jelku.  Bio je tu Snješko Bijelić i jedna mala jelka i sve je bilo napravljeno od pletiva i papira.  Bilo je i ukrasa napravljenih od folije.  I ove godine se trude obradovati nas.  Tražile su akrilne boje, četkice i platna a već nekoliko dana zabranjen nam je ulaz u njihove sobe. Sprema se neko veliko iznenađenje!

“Ne možemo ti reći šta ćeš da dobiješ za Novu Godinu i nemoj da ulaziš u naše sobe. Pokloni se još suše!”

I evo strpljivo čekam taj 31. decembar i unaprijed se radujem.  

Ja čuvam sve ručno rađene poklone.  Posebno su mi drage čarape koje je moja baka isplela a koje mi je poklonila da me griju i “čuvaju od hladne kanadske zime.”  Čuvam i stolnjak koji je plela jedna naša prabaka i koristim ga u svečanim prilikama. Nekada, zagledana u te ručno pletene čarape i te brojne niti pitam se koliko je samo strpljenja, pažnje i vremena bilo potrebno da se tako nešto isplete. A koliko tek ljubavi da se tako što pokloni nekome! I zahvalna sam jer vjerujem da, čuvajući ove rukotvorine, zapravo čuvam i sjećanje na naše bake i prabake.

Ruke

Ispružene 
Nejake –
Ruke djeteta 
Što jure
u majčin u zagrljaj

Naborane 
Umorne
Radom istrošene –
Ruke starice
Što ko golubice u gnijezdu
spavaju u dječijoj kosi

Snažne
Sigurne 
Očeve ruke –
Što blago podrhtavaju
Pod težinom svemira 
Kojeg nose

Nježne
Spretne
Nemirne
Što strasno grle
Što ljubavi, suza i vatre su pune –
Ruke žene 
Koja voli

Vedrana
20. 12. 2021